This is a guest Blog from our friend and co-laborer, Violeta Mihelić.

Za one koji me ne znaju, a čitaju ovo pismo, ime mi je Violeta,  iz Petrinje sam i 23 mi je godine. Ovo je pismo o Božjoj milosti u mom životu, i onome što On može činiti, a iz Pisma znamo da je to neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti (Efežanima 3:20). U svojoj crkvi, i u crkvama drugih mjesta, gledala sam od malih nogu ljude koje služe Bogu, ljude koji koriste ono što im je Bog povjerio. Nakon što sam se i sama obratila, u dobi od 14 godina, pitali su me ako bi se htjela uključiti u crkvi u radu s djecom. Naravno da sam pristala. Tada sam razmišljala i gledala na službe kao na nešto što je samo unutar crkve, poput slavljanja, služba pastora, služba s mladima, djecom, sestrama… no tada ni sama nisam razmišljala koliko je to zapravo široko. Voljela sam raditi s djecom, ići na kampove, nije mi to bio problem, ali sam u sebi znala da je moguće da je to služba koju sam ja sama sebi „uzela“. Kroz neko vrijeme, počela sam  moliti Boga da mi ukaže što dalje, nije mi bilo jasno otkud sav taj nemir i nezadovoljstvo.  Kako nisam dobila nikakav jasan odgovor od Boga, pomirila sam se s tim da Bog nema ništa za mene, da ne trebam očekivati niti tražiti više.

Prije tri godine na internetu sam pronašla članak o Romima u Međimurju. Nisam znala je li to što piše istinito ili ne, no pisalo je da se ljudi ne odnose prema romskoj djeci kao prema ostaloj. Doticaja s Romima nisam imala. U školi nismo imali niti jednog Roma, tu i tamo bi ih vidjela na biciklu kako prolaze kroz grad. Nisam znala gdje žive, niti išta slično. Tog dana sam pomislila kako to nije način na koji bi Bog htio da se ljudi ponašaju jedni prema drugima. Dva mjeseca kasnije, moja crkva je organizirala tjedan dana dnevni „kamp“  za djecu u Slavonskome Brodu na koji sam odlučila ići. Nas nekoliko je spavalo u stanu jedne misionarke koju osobno nisam poznavala. Kroz razgovor ispričala mi je kako u Slavonskom Brodu postoje ljudi koji rade s Romima, a u to vrijeme i ona im je sama ponekad pomagala, a upravo taj tjedan imali su program za predškolce. Pitala sam mogu li doći vidjeti što rade, nakon čega mi je rekla kako će me upoznati s čovjekom koji je to sve započeo – Andy. On mi je ispričao tko su uopće Romi, na koji način služi tamo sa svojom ženom Lim, Segejem i Željkom.  Prvi put kada sam ušla u naselje bilo je kao da sam zakoračila u meni nepoznati svijet, svijet jednog  naroda koji čezne za ljubavlju, prihvaćanjem. Ljubav koja se tada pojavila u meni za Rome i koja je s vremenom  rasla,  uvjerena sam da nije nešto što dolazi od čovjeka, već jedino od Boga. I toga dana sam dobila odgovor od Boga. Odgovor na molitvu koji je došao u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno.

Kasnije sam bila pozvana na festivale koji su se održavali u romskom naselju u Slavonskome Brodu, ali isto tako i u naselju nedaleko od Petrinje, Capraške poljane. Tim koji radi u Slavonskome Brodu također je putovao i preko ljeta radio festivale u Sisku u Capraškim poljanama. To je bilo prije tri godine. Kroz vrijeme dobila sam priliku upoznati romsku kulturu, pričati s ljudima, djecom, dijeliti Evanđelje. Vidjela sam djecu koja prihvaćaju ljubav koju im iskazujemo, odrasle koji nam se ispričavaju što nemaju kavu i odrasle koji nam nude zadnju žlicu kave. Kroz vrijeme postalo mi je jasno da me Bog želi u Sisku, u naselju odvojenom od grada, u mjestu gdje većina ljudi ne odlazi, gdje se ne osjeća ugodno, postalo je jasno da me Bog šalje među ljude koje je toliko ljubio da je dao svog jedinorođenog Sina. Romi u Capraškim poljanama trebaju čuti Evanđelje. U međuvremenu sam imala priliku otići u Irsku na 6 mjeseci. I svidjela mi se, ljudi, kultura, život, crkva. Jako mi se svidjelo tamo osim što sam znala da se moram vratiti. Ponekad u životu idemo tamo gdje se osjećamo što ugodnije, mjesta koja mi sami biramo  iz nama osobnih razloga, no najčešće ta mjesta nisu tamo gdje nas Bog želi, On nas zove da napravimo korak više. Bog mi nije dao mir u Irskoj, a sada mogu vidjeti da su me veće stvari čekale nakon što sam se vratila. Sve što se događalo proteklih nekoliko godine za mene je čudo. Čudo na koji način Bog otvara srca, uslišuje molitve, dovodi ljude, čini više od onoga što mi možemo zamisliti ,ostvaruje planove za svoje kraljevstvo.

Trenutno radim u gradu nedaleko od Siska, no moja je molitva da će Bog providjeti što je potrebano da se  u potpunosti mogu posvetiti Romima i širenju Evanđelja u Capraškim poljanima.  Molite sa mnom da Bog pošalje ljude koji su voljni služiti Romima u Capraškim poljanama. Molite za stvari koje trenutno pripremamo za naselje, za srca Roma, odraslih i djece.

Violeta Mihelić

Podijelite ovu stranicu!